Davor Mojaš: Tišine boje tuge

Režija: Davor Mojaš / Scenografija i kostimografija: Dubravka Lošić / Oblikovatelj svjetla i ton: Antonio Ljubojević /Tehničko vodstvo i realizacija scene: Mato Brnjić / Tonska montaža: Viktor Lenert / Realizacija kostima: Dubravka Lošić i Marija Glamočanin / Grafičko oblikovanje: Nora Mojaš  

Igraju:  Ksenija Medović, Jasna Held, Zvončica ŠimiĆ, Barbara Damić, Rela Petric , Sebastijan Vukosavić

Predstava Tišine boje tuge ponire u povijest Dubrovnika, njegove skrivane sudbine i prizore tame. Silovane žene, izvanbračna djeca, nahodi, sudska svjedočenja, priznanja, presude, zatočenja, nahodišta, otkrivanje zločinaca, osude, kazneni postupci, načini kažnjavanja, oporuke i kazne „teatra vlasti“ – ishodišni su povodi predstavi. Tišine boje tuge snovita je i tužna, ali istovremrno, i elegična i opominjuća predstava koja intrigira, ne nudi ravnodušnost i propituje savjest. 

 „Tipična javna kazna bila je sramotno izlaganje osuđenika, obično kradljivca. Ta je kazna imala nekoliko varijatni: osuđeniku se ponekad glava zaključavala u klade a oni „lošeg života i poganog jezika“ znali su na svoj govorni alat dobiti veliku štipaljku. Bit nije bila u tjelesnom kažnjavanju, nego u socijalonoj stigmatizaciji. Kažnjavalo se na dva mjesta: na Orlandovu stupu i, rjeđe, pod gradskom Lužom, jednim od prostora snažnog političkog ozračja. Drugi način kažnjavanja, bila je sramotna ophodnja na magarcu. Povorka s osuđenikom kretala se od tamnice u Dvoru, prolazila ulicom od crevljara, ulazila u Široku ulicu i vraćala se Placom. Osuđenik je jahao okrenut natraške i držao magarećev rep, a ponekad bi ju na glavu nabili mitru oslikanu paklenim scenama…Ponekad su krvnik ili vojnici udarali štapom osuđenika, obično 25 puta uzastopce, a ponekad su to više puta ponavljali. Obilježavanjem užarenim pečatom po čelu osuđenik je bio trajno tjelesno i društveno stigmatiziran. Smrt nije prijestupnika odnosila, ali mu je utiskivala užareni poljubac u čelo, znak da joj osuđenik odsada pomalo pripada i da je  za svoje sugrađane već djelomice „mrtav čovjek“…Od kažnjavanja se nije odustajalo i kada je zločinac bio nedostupan ali uz korištenje rekvizita – lutke koja je trebala dočarati osuđenikov lik. Vješanje lutaka umjesto  pravih zločinaca moglo bi lako izvrgnuti podsmjehu  vlast kojoj pravi zločinci uzmiču.“

(Nella Lonza, Kazalište vlasti, ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. stoljeću)

Predstava je dio projekta “Bez Obiteljskog Nasilja” (BON) koji financira Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.