Milan Milišić (1941.-1991.)

U tijeku srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik 5. listopada 1991. od neprijateljske granate, kao prva civilna žrtva u napadu na Grad, u svom stanu na Pločama poginuo je pjesnik Milan Milišić. Rođen u Dubrovniku 1941. godine, poginuo je mjesec dana nakon navršenih pedeset godina. Za života objavio je zbirke pjesama: „Volile su me dvije sestre skupa“, „Koga nema“, „Živjela naša udovica“, „Having a Good Time“, „Mačka na smeću“, „Tumaralo“, „Zgrad“ te grafičko-pjesničku mapu s Lukšom Pekom „Vrt bez dobi“. Bio je dramaturg Kazališta Marina Držića, član Hrvatskog društva književnika i Hrvatskog centra PEN-a, prevodio je  Pintera, Frosta i Tolkina.   Pisao je eseje, putopise, kazališne kritike, uređivao časopise i biblioteke, ogledao se u radijskom stvaralaštvu a izvođen je i u Dramskom programu Hrvatskog radija. Na dubrovačkoj sceni, po njegovim tekstovima, izvedene su predstave: „Ljubičasti Stradun“ i „Mjesečina za Lady Macbeth“ Studentskog teatra Lero u režiji Davora Mojaša, „Lov na blijedolikog“ u režiji Ivice Kunčevića i „Kad je Bog stvarao Dubrovnik“ u režiji Matka Sršena u Kazališta Marina Držića.  Posmrtno, zahvaljujući Jeleni Trpković Milišić, objavljene su mu knjige: „Mrtvo zvono“, „Otoci“, „Treperenje“, „Dubrovačka zrcala“, „Nastrana vrana“, „Oficirova kći“, „Mufica“, „Unutrašnje stvari“ i „Stvaranje Dubrovnika“, koje, kao i gotovo cjelokupno njegovo djelo svjedoče o Milišićevoj  trajnoj i inspirativnoj  vezi s rodnim  gradom kojeg je na, sebi svojstven pjesnički način, volio i kojeg je opjevao. Lero je proteklih godina često posezao za Milišićevim tekstovima pa tako i u novijim produkcijama u predstavama „Grad sjena“ i „Kaplje“ (fragmenti iz „Dubrovačkih zrcala“), odnosno u predstavi „Sivo na golubove“ koja je naslovljena Milišićevim stihom iz pjesme „Hranjenje kamenja“ objavljene u zbirci „Mrtvo zvono“. I u najnovijoj predstavi veza Lera i Milišića bit će obogaćena u što će se dubrovačka publika moći uvjeriti krajem studenog na premijeri predstave „Sub rosa“. Milan je bio veliki Lerov prijatelj i pratitelj a taj uzajamni inspirativni i kreativni trag još, na radost Lerovaca i publike, traje.